Veliki ružičasti slon u sobi

Bilo je to druženje karakteristično za ljude u dvadesetim godinama. Miks različitih ekipa okupio se u nečijem stanu, u prostoriji zadimljenoj od gustog dima, oko stola na kojem su se nalazile količine alkohola koje bi nas sve skupa sad, 10 godina kasnije, vrlo vjerojatno opile samim isparavanjem.

Dinamika druženja bila je isto tako karakteristična mladim ljudima koji su netom istupili iz zgrade fakulteta i imali snažan dojam da će promijeniti svijet. U moru svih važnih tema koje su se isprepletale i o kojima se žustro raspravljalo, nikad nije bilo priče o tome tko što radi, kakvu kuću gradi ili koliko je umoran od djece.

Vrlo lijepo razdoblje gotovo naivne mladosti u kojoj je idealizacija svega, a pogotovo egzistencijalnih tema bila na prvom i najvažnijem mjestu.

Anksioznost u partnerskim odnosima

Dok je odrastala, Marina je mislila da je ljubavni odnos između njezina oca i majke nešto sasvim uobičajeno.

Sve dok njezina učiteljica nije organizirala sat improvizacije na kojemu je Marina sa školskim kolegom trebala odglumiti nekakav svakodnevni razgovor između roditelja.

Marina je spremno prihvatila zadanu improvizacijsku ulogu te počela vrištati iz petnih žila na svog partnera ispitujući ga pitanja koja je svakodnevno slušala iz svoje sobe, sve glasnije ispitujući gdje je bio, zašto nikad nije kod kuće, a svoj je nastup začinila i bacanjem stvari s okolnih klupa. Neizmjerno ponosna na scenu koju je istresla iz rukava, iznenadila se kad je pogledala šokiran pogled učiteljice i čula glasni muk svojih razrednih kolega koji su je promatrali u najvećem mogućem čudu.

Ta mučna tišina bila je prvi trenutak spoznaje da njezina obitelj možda ne funkcionira slično drugim obiteljima i da svakodnevne svađe njezinih roditelja nisu scenarij u kojem sudjeluju svi njezini vršnjaci.

Vrste zaigranosti

„Ja samo čekam kad ćeš ti pred nekime izgovoriti jednu od naših riječi pa će te osoba zbunjeno pogledati ne znajući o čemu ti to pričaš“ – rekao mi je Dinko dok sam naručivala hranu za koju mi imamo svoje ime.

I istina, zaista sam morala razmisliti na trenutak prije no što sam odabrala riječ koju ću izgovoriti pred osobom koja bi u najboljem slučaju bila izrazito zbunjena da sam joj rekla riječ koju koristimo Dinko i ja.

Nas smo dvoje razvili „naše riječi“ i kroz godine, njihov je broj toliko narastao da ćemo uskoro, poput Tolkienovih vilenjaka, imati vlastiti jezik. Riječi od milja koje izgovaramo jedno drugome, vlastite fraze za koje točno znamo što predstavljaju, skraćenice koje samo nama imaju značenje i razlog su za nasmijati se.
Riječi, govorenje i izražavanje naš su prostor za igru i mjesto naše partnerske zaigranosti.

5 mitova vezanih uz partnersko savjetovanje

Dopustite mi da vam predstavim jedan ljubavni par.

Njihova su imena Lea i Davor, a zajedno su deset godina. Ono što će vam biti jasno iz prvog pogleda na Leu i Davora jest da je riječ o dvoje ljudi koji se jako vole. Njihovi su pokreti i međusobna interakcija toliko prirodni i fluidni da se običnom promatraču može učiniti da gleda dvoje plesača koji izvode uvježbanu točku.

Većinom su složni, a onih večeri kad nisu, svjetla u spavaćoj sobi ne gase se sve dok ne dođu do točke u kojoj se susreću i opet pronalaze.

Lea i Davor se svađaju, glasno, katkad i nepromišljeno kažu ono što požale već u trenutku dok izgovaraju. Svađaju se, ali ne kako bi se okrenuli jedno protiv drugog, već kako bi se pomirili i našli zajednički jezik.

Lea se smije Davorovim šalama, a Davor se smije Leinoj sposobnosti da izmišlja nove „samo njihove“ riječi koje nitko drugi ne razumije.

Usredotoči se na to gdje želiš poći, a ne na svoj strah!

Ponekad je strašno usuditi se pokrenuti prema onome što zaista želiš. Jer izgovoriti: „Ja to želim!“ ostavlja trajni trag, izgovoreno je i sad je tu negdje oko nas! Ta nas rečenica progoni nošena strahom što će biti s nama ako to što jako želimo nikad ne ostvarimo? Hoćemo li biti nesretni i nezadovoljni? Hoćemo li ostati sami i odbačeni jer smo lovili neku svoju ideju? Hoće li biti preteško ili će nas ljudi ismijati?
I zato vrlo često mnogi odluče nikad ni ne izgovoriti ono što žele. Svoje snove i želje ostave u svojoj glavi, sve dok ih ne pokopaju negdje daleko i duboko u sebi, sve dok ih ne zaborave. Zatome ih i pretvore se u one koji govore da je snivanje snova za djecu, a ne za odrasle, odgovorne ljude i da je ostvarivanje snova za neke druge, posebne pojedince kojima se sigurno život posložio drugačije nego njima – ali takvo što nikako nije za njih.

Moderna ljubavna bajka

Nekoć davno…točno se znalo što možeš očekivati od partnerskog odnosa i što on predstavlja. Upravo onako kako su nam i pokazivali u bajkama Walta Disneya u kojima smo gotovo uvijek mogli vidjeti arhetip ženstvenosti patrijarhata; krhku, nezaposlenu, radišnu, nepotrebno često s metlom u ruci – buduću princezu koja je od svog partnera tražila vrlo slično što su htjele i naše bake, prabake i sve žene koje su ne svojom voljom igrale ulogu u društvu u kojem nisu odlučivale. Vidimo protagonisticu koja od odnosa želi sigurnost, financijsku zbrinutost i udobnost koju je u patrijarhatu ženi pružalo samo i isključivo imanje svoje vlastite obitelji.

Zastani i slušaj!

Živimo u doba u kojem komunikacija nikad nije bila dostupnija. Zapravo, vrlo često ovo digitalno doba u kojem je gotovo svatko samo jedan klik dalje od stupanja u odnos s bilo kojom stranom svijeta i zovemo – doba komunikacije.

A kako koristimo te blagodati koje imamo? Pođimo od samih sebe.

Od jutra je većina nas odaslala nekoliko poruka kojih se sad više ni ne sjeća, pročitala nekoliko mailova, prolistali smo objave nekih profila na društvenim mrežama koje inače pratimo i došli do ovog newslettera kojeg ćemo usput pročitati i nastaviti prožimati sadržaj i razgovore onako kako smo već to navikli raditi u doba ove nove komunikacije – brzo, nestrpljivo i s golemim apetitom da svladamo više i brže u što kraćem vremenskom periodu!

Pitanje koje si svatko tko želi imati uspješnu i sretnu vezu mora postaviti.

Kad sam imala dvadeset godina, izašla sam iz prve „ozbiljne“ veze koju sam imala. Ta je veza bila oličenje srednjoškolske romanse i njena se ozbiljnost temeljila na ljepljivo slatkim uspomenama kao što su prvi „pravi“ spoj (odlazak na večeru kao u filmovima), držanje za ruke, zajednički odlazak na ljetovanje, prva seksualna iskustva i prozor u to što znači biti dijelom partnerskog odnosa. U tim godinama svog života sve je vezano uz ljubav bilo novo i uzbudljivo i zapravo, neka ozbiljnija pitanja vezana uz partnera mi nisu bila ni na kraj pameti. Ozbiljnost u vezi u tim smo godinama više glumili, osjećajući se važno i odraslo, nego što smo zaista znali što partnerski odnos zapravo znači, što od partnerskog odnosa želimo i možemo li to uopće i ostvariti. I upravo tako je sve to i trebalo biti.

Poput vode

Nekoć davno, davno u svijetu u kojem su ljudi još vjerovali u čarolije živio je prorok koji je čitao ljudsku sudbinu. Svi koji su htjeli znati kakav ih život očekuje odlazili su mudrom proroku u njegovu malenu kuću na rubu dvaju kraljevstava, u šumi koja je šaputala svojim listovima priče iz davnina i zaboravljenih vremena.
Dvije su djevojke, koje su trebale postati kraljice i vladati zemljama koje su se nalazile na različitim stranama te šume – odlučile otići mudrom proroku i saznati kakve će vladarice postati.
Prva je djevojka došla starom proroku, donijela mu darove i postavila mu pitanje:
„Mudri proroče, molim te mi reci, kakva ću ja vladarica postati?“

Kad ljubav postane preudobna

Sjedili smo u našoj dnevnoj sobi koju smo zajedno uredili u jednoj od najljepših faza naše veze, one faze stvaranja gnijezda i zajedničkog doma, a bili smo miljama daleko od te faze i  tog dana kad smo zajedno sastavljali stolić smijući se, sad sijevajući jedno na drugo s istim tim stolićem kao neutralnom zonom između nas.

Ti pogledi kojima smo se streljali u sebi su nosili osjećaje koje jedan lijep ljubavni odnos, barem u teoriji, nikad ne bi trebao imati.

Njegov je nosio nezainteresiranost, a moj prijezir. Ta su dva osjećaja ohladila tu veliku sobu, unoseći u prostor i u naša tijela hladnoću koja nas je tjerala da lagano drhtimo.

Bajka o nevidljivim granicama

Današnja priča o granicama ima dva različita, ali i neobično slična glavna lika.

Bez obzira na vrlo različite priče o odrastanju koje imaju, njihova je karakteristika zajednička – odrasli su u ljude koji nisu imali postavljene osobne granice.

Prvi lik je ONA. Ona je djevojka koja je odrasla u disfunkcionalnom domu s majkom koja je od nje tražila emocionalnu podršku nikad dobivenu od muža. Vrlo rano počela se prema njoj ponašati kao prema odrasloj osobi te je ONA nekako usput zaboravila na svoju individualnost i vlastite potrebe.

Priča o minimalizmu

Bila je to godina koja je započela kišom.

Koliko god smo 31. prosinca željeli vidjeti sunce na obzorju, ono se nije ukazalo i donijelo nam je novu godinu koja neobično jako podsjeća na onu staru, koju smo svi željeli sprati sa sebe. To je bio naš prvi dojam koji smo snažno osjećali u siječnju 2021.

Ono što tad nismo mogli znati jest – da smo u potpunosti i snažno u krivu!

Navike — kako nastaju i na koji ih način možemo mijenjati?

Otprilike 40% svih radnji koje izvedemo u jednom danu rezultat su upravo naših navika, a ne svjesnih odluka, tj. rezultat su onoga što jednostavno i automatski obavljamo bez imalo razmišljanja – na svojevrsnom „autopilotu“.
Zamislite kada bi mogli usmjeriti tih 40% radnji prema smjeru poboljšanja zdravlja, financijskog stanja, ljubavnih odnosa, osobnog rasta i razvoja i sl.
Kada ne razumijemo način na koji navike funkcioniraju, na silu ih pokušavamo promijeniti oslanjajući se na puku slučajnost ili na snagu volje da nešto promijenimo – najčešće se iz pokušaja u pokušaj samo jače razočaramo te malo po malo gubimo samopouzdanje.

Mali vodič kroz mindfulness meditaciju

Prosječan čovjek ima oko 60.000 misli tijekom dana. Iz te informacije proizlazi činjenica da je ljudskom biću nemoguće ne razmišljati ili namjerno prestati razmišljati. Kada nam um zaokupe negativne misli, većina će nas automatski htjeti otjerati takve misli ili pokušati ne razmišljati o tome iako je ono što bi zapravo trebali činiti upravo suprotno tome – trebali bi biti što više svjesni naših trenutnih misli, bez obzira radi li se o pozitivnim ili negativnim mislima. Na taj način razmišljamo više o sadašnjem trenutku nego o trenutcima koji su već prošli ili o trenutcima koji se tek trebaju dogoditi.

Savjetodavna seansa — zašto, kada, za koga, koliko dugo i na koji način?

Kada nam se pokvari zub, potražimo pomoć kod zubara i popravimo pokvareni zub.
Kada se prehladimo ili osjetimo bolove u određenom dijelu tijela, potražimo pomoć kod liječnika i zaliječimo se.
Kada želimo imati zdravije i izdržljivije tijelo, bavimo se tjelovježbom ili si angažiramo osobnog trenera.
Ali što kada osobu nešto boli i muči na emocionalnoj i kognitivnoj razini, kada osoba ne može samostalno pronaći uzrok svojoj nesreći i nezadovoljstvu i kada joj se ne naziru rješenja njezinih problema? Kome se onda obratiti za pomoć?

Zašto imamo problem s donošenjem odluka?

Život pred nas svakodnevno postavlja razne i brojne situacije u kojima trebamo nešto odlučiti. Pa ipak, bez obzira na ogromnu praksu koju imamo po pitanju donošenja odluka, velik se broj ljudi često susreće upravo s problemima u tom području.
Od najčešćih i najtrivijalnijih svakodnevnih odluka i pitanja poput “Što ću danas odjenuti, ručati ili pogledati na Netflixu?”, preko odluka poput “Hoću li radije kupiti novi mobitel ili otići na putovanje?” do ozbiljnijih životnih pitanja poput “Je li vrijeme za promjenu karijere, mjesta stanovanja ili bračnog partnera?”
Naša je dužnost i zadaća na sva ta pitanja pronaći odgovor, a ono što nas najviše plaši je količina odgovornosti koju svaka naša odluka povlači za sobom. Iz tog nam je razloga ponekad lakše jednostavno odgoditi donošenje odluke ili prebaciti odluku na drugu osobu.

Specifični ciljevi uspješnog savjetodavnog odnosa

Vjerujem da bi se veliki broj stručnjaka na području mentalnog zdravlja mogao složiti s mojom izjavom da ljudi prirodno teže samoaktualizaciji, rastu i napretku te da u sebi već imaju prirodno usađenu znatiželju i volju koje bi im u tome trebale pomoći.

Iz kojeg onda razloga mnogi ljudi stoje „na mjestu“, ne razvijaju se i ne rastu?

Rad s osobnim savjetovateljem

Svaka osoba u sebi nosi svoje specifične snage i potencijale koje tek treba i može ostvariti. Ponekad osobi treba samo mali poticaj, lagano usmjeravanje i prava iskrena podrška kako bi ostvarila sav svoj potencijal i učinila velike stvari.

Ono što takvoj osobi treba je dodatni „par očiju i ušiju”, izvor svježe i objektivnije perspektive te neosuđujuća bezuvjetna podrška koju može dobiti od osobe kao što je savjetovatelj.

Nasreću, iza nas su vremena kada je bilo gotovo nemoguće dobiti takvu vrstu pomoći i podrške, kada je to bilo predviđeno samo za najbogatije slojeve društva ili kada je postojala određena stigma da je osoba koja ide na savjetovanje bolesna, poremećena, nenormalna i sl.

Štoviše, danas je poželjno kontinuirano raditi na svom mentalnom zdravlju i osobnom rastu i razvoju, a kao i kod drugih oblika usavršavanja (razne edukacije, tjelovježba i sl.), rad sa stručnjakom najkvalitetniji je i najpouzdaniji način da se dođe do željenih rezultata na području mentalnog zdravlja i osobnog rasta i razvoja.