July 2022

Ponekad je strašno usuditi se pokrenuti prema onome što zaista želiš. Jer izgovoriti: „Ja to želim!“ ostavlja trajni trag, izgovoreno je i sad je tu negdje oko nas! Ta nas rečenica progoni nošena strahom što će biti s nama ako to što jako želimo nikad ne ostvarimo? Hoćemo li biti nesretni i nezadovoljni? Hoćemo li ostati sami i odbačeni jer smo lovili neku svoju ideju? Hoće li biti preteško ili će nas ljudi ismijati?
I zato vrlo često mnogi odluče nikad ni ne izgovoriti ono što žele. Svoje snove i želje ostave u svojoj glavi, sve dok ih ne pokopaju negdje daleko i duboko u sebi, sve dok ih ne zaborave. Zatome ih i pretvore se u one koji govore da je snivanje snova za djecu, a ne za odrasle, odgovorne ljude i da je ostvarivanje snova za neke druge, posebne pojedince kojima se sigurno život posložio drugačije nego njima – ali takvo što nikako nije za njih.

Nekoć davno…točno se znalo što možeš očekivati od partnerskog odnosa i što on predstavlja. Upravo onako kako su nam i pokazivali u bajkama Walta Disneya u kojima smo gotovo uvijek mogli vidjeti arhetip ženstvenosti patrijarhata; krhku, nezaposlenu, radišnu, nepotrebno često s metlom u ruci – buduću princezu koja je od svog partnera tražila vrlo slično što su htjele i naše bake, prabake i sve žene koje su ne svojom voljom igrale ulogu u društvu u kojem nisu odlučivale. Vidimo protagonisticu koja od odnosa želi sigurnost, financijsku zbrinutost i udobnost koju je u patrijarhatu ženi pružalo samo i isključivo imanje svoje vlastite obitelji.

Živimo u doba u kojem komunikacija nikad nije bila dostupnija. Zapravo, vrlo često ovo digitalno doba u kojem je gotovo svatko samo jedan klik dalje od stupanja u odnos s bilo kojom stranom svijeta i zovemo – doba komunikacije.

A kako koristimo te blagodati koje imamo? Pođimo od samih sebe.

Od jutra je većina nas odaslala nekoliko poruka kojih se sad više ni ne sjeća, pročitala nekoliko mailova, prolistali smo objave nekih profila na društvenim mrežama koje inače pratimo i došli do ovog newslettera kojeg ćemo usput pročitati i nastaviti prožimati sadržaj i razgovore onako kako smo već to navikli raditi u doba ove nove komunikacije – brzo, nestrpljivo i s golemim apetitom da svladamo više i brže u što kraćem vremenskom periodu!

Kad sam imala dvadeset godina, izašla sam iz prve „ozbiljne“ veze koju sam imala. Ta je veza bila oličenje srednjoškolske romanse i njena se ozbiljnost temeljila na ljepljivo slatkim uspomenama kao što su prvi „pravi“ spoj (odlazak na večeru kao u filmovima), držanje za ruke, zajednički odlazak na ljetovanje, prva seksualna iskustva i prozor u to što znači biti dijelom partnerskog odnosa. U tim godinama svog života sve je vezano uz ljubav bilo novo i uzbudljivo i zapravo, neka ozbiljnija pitanja vezana uz partnera mi nisu bila ni na kraj pameti. Ozbiljnost u vezi u tim smo godinama više glumili, osjećajući se važno i odraslo, nego što smo zaista znali što partnerski odnos zapravo znači, što od partnerskog odnosa želimo i možemo li to uopće i ostvariti. I upravo tako je sve to i trebalo biti.