Sjedili smo u našoj dnevnoj sobi koju smo zajedno uredili u jednoj od najljepših faza naše veze, one faze stvaranja gnijezda i zajedničkog doma, a bili smo miljama daleko od te faze i  tog dana kad smo zajedno sastavljali stolić smijući se, sad sijevajući jedno na drugo s istim tim stolićem kao neutralnom zonom između nas. Ti pogledi kojima smo se streljali u sebi su nosili osjećaje koje jedan lijep ljubavni odnos, barem u teoriji, nikad ne bi trebao imati. Njegov je nosio nezainteresiranost, a moj prijezir. Ta su dva osjećaja ohladila tu veliku sobu, unoseći u prostor i u naša tijela hladnoću koja nas je tjerala da lagano drhtimo.

Njegova nezainteresiranost, po mome, bila je uzrok mome prijeziru. Nisam znala kad se u našoj vezi dogodilo to da od njega dobijem zadnjih 3% njegove energije, kad je umoran i potrošen i nema vremena biti onaj zabavni, duhoviti, zavodljivi dečko kojeg sam upoznala i s kojim sam odlučila započeti zajednički život. U trenucima koje je birao dati meni više nije bilo prostora za razgovor, za pričanje o vezi, o strastima. Živjeli smo u supostojanju koje je zvonilo onim otkucajima glasnog sata od kojeg ne možeš zaspati. Iz njegova pogleda gubila se zainteresiranost i plamen kojim me prije znao prostrijeliti. Taj me njegov pogled, taj koji je bio zatamnjen mrenom drugih ljudi, zanimljivijih osoba, boljih stvari za raditi nego biti prisutan tu i sa mnom – ubijao.

Moj prijezir, po njegovom, bio je uzrok njegovoj nezainteresiranosti. Nije znao kad se u našoj vezi dogodilo to da sam se prestala diviti njegovim pokušajima da stekne moju pozornost i kad sam počela svaki njegov korak tretirati kao pogrešku koja zahtijeva patronizirajuću lekciju i poduku iz toga ‘kako kvalitetno napraviti to i to’. U jednom trenutku osjećao je da je nestala ona djevojka koja se smijala njegovoj smotanosti, voljela njegove ideje i poticala ga. Sad je shvaćao da je bolje da se povuče jer će ionako svaki njegov najmanji korak biti okarakteriziran kao pogreška. Razlog za svađu. I pogled u kojem je vidio da ta djevojka koju je volio pokazuje prijezir – ga je ubijao.

Dvoje ljudi koji su se toliko ludo voljeli sad su omeđivali različite strane stola koji su zajedno sastavljali, sretni što ih on trenutno rastavlja na dvije jedinke koje ne gledaju u istom smjeru, već jedno u drugo, ujedinjene ni u čem drugom osim u misli da tako ne može dalje.

Zvuči loše, zar ne?

I bilo je. Dva osjećaja koji su sigurni ubojice odnosa jesu nezainteresiranost i prijezir. Oni su poput korova u onome što sadite i njegujete godinama, u vašem vlastitom vrtu ruža i mirisnih biljaka čija jedinstvena kombinacija mirisa i boja dira sva vaša osjetila. Ali korov uvijek nastaje s razlogom i poput pošasti uništi taj vaš vrt, njegove boje i mirise i svu taktilnost. Naš je nastao iz onog najglupljeg razloga kojeg smo čvrsto i odlučno obećali zaobići kad smo, mladi, ludo zaljubljeni i nerazdvojni – na Božić 2012., samo godinu i nešto sitno nakon što smo se upoznali, odlučili da je ova veza ono što želimo za ostatak života. Nastala je iz uzimanja jedno drugog zdravo za gotovo.

Nastala je iz košmara misli koje su tako bezazlene…

Zašto bi on morao biti duhovit i pričati sa mnom zainteresirano kad me ionako vidi svaki dan i uvijek ima za to vremena i mogućnosti? Pa živimo zajedno!  Ja mogu čekati. Ipak sam ja ona koja je cijelo vrijeme tu i za mene uvijek može naći vremena.

Zašto bih se ja smijala njegovim šalama kad sam već čula nešto slično i točno znam tip njegova smisla za humor pa i nije da nisam očekivala da će tako nešto već reći? Već zna da mi je zabavan i nema potrebe da mu to potvrđujem na svakodnevnoj razini.

Zašto bismo razgovarali o vezi danas ili išli na spoj kad možemo leći u krevet gledajući film na TV-u?

Zašto se srediti samo za njega kad se ionako svakodnevno vidimo u svakakvim izdanjima? Zašto bih se potrudila biti prema njemu jednako šarmantna i odlična sugovornica kako se trudim pred onima koje tek upoznam?

Zašto bi on proveo večer masirajući me i dodirujući me kad to možemo napraviti sutra ili možda ne sutra jer ima cijeli dan planove…možda preksutra ili…nekad kad mu se bude dalo.

Zašto bih ja njemu rekla: „Hvala ti što si danas napravio tako fin ručak za nas dvoje, uživala sam!“ – to se ionako očekuje u zajedničkom životu.

Zašto bi on meni rekao:„Hvala ti što činiš naš stan domom i u njega unosiš toplinu!“ kad je to nešto na što je od mene navikao.

Zašto bi si izricali molbe, kad možemo naredbe?

I to su razlozi zbog kojih se korov ušulja u magični vrt koji ste gradili i koji vas je veselio i koji je mirisao i bio nešto najljepše što ste imali. To je razlog zašto dvoje ljudi počne gajiti osjećaje koji u teoriji ljubavi nemaju mjesta, a u praksi uništavaju jako puno nekoć dobrih i lijepih odnosa.

Vaš magični vrt ne može biti lijep ako na njemu ne radite, zar ne? Cvijeće neće cvasti ako ga ne posadite, biljke neće mirisati ako ih ne zalijevate i bez vašeg rada – taj će vrt uvenuti.

Isto tako je i s vašim odnosom. Mnogi ljudi očekuju da će veza uspijevati i cvasti, a da oni više apsolutno ništa u njoj ne moraju raditi. To smo očekivali i mi.

A sad zamislite da vam netko kaže da ostvaruje ogromne prihode i ima održiv posao koji je sam podignuo na noge, a prstom ne mrda oko posla već besposleno sjedi kod kuće u kućnom ogrtaču i ništa ne radi po cijele dane osim što gleda TV. Biste li mu povjerovali?

Ja znam da ne bih. Oko posla treba puno truda i rada i na to pristajemo svi kao na uvjet za uspjeh. Kad vidimo prekrasan vrt pun cvijeća, ruža, biljaka i s njegovanim travnjakom mi znamo da iza njega stoji neki brižni vrtlar koji svakodnevno marljivo radi na tom vrtu.

Rad prepoznajemo kao preduvjet uspješnog posla, lijepog doma, utreniranog tijela i održavanog vrta, ali nekako uspijevamo zaboraviti da je isto potrebno i za zdravu i strastvenu vezu koja će uspijevati i koja će odolijevati godinama.

Mi smo sad jedanaest godina zajedno. Zaljubljeni smo jedno u drugo i to je jasno iz naših pogleda, jednako kao što je iz naših postupaka jasno da ta zaljubljenost ne dolazi iz fatalne privlačnosti, karmičke podudarnosti ili činjenice da smo si suđeni.

Naši postupci ukazuju na to da mi radimo na tome da to ostane tako. Radimo jer smo na svojoj koži naučili što znači za ljubav kad ona postane preudobna.

Zato ćemo danas nekad odbiti prijatelje koji se žele družiti s nama jer idemo na spoj. Oni će se nasmijati osmijehom koji kaže „Ljudi koji žive skupa i 11 su godina zajedno ne idu na spojeve!“ Ali oni koji ostaju zaljubljeni godinama – idu!

Ja ću prepoznati trenutke u kojima on daje sve od sebeu nadi da ću to primijetiti. I bit ću toliko sretna što me pokušava zadiviti, znajući da to radi jer mu je stalo. Primijetit ću i  zastati koliko god je potrebno da iskomentiram to što on želi da u tom trenutku bude predmet moje pažnje.

 Pokazat ću mu da mu se divim zato što je to istina i zato što vidim da u tom trenutku on zaista poraste za nekoliko centimetara. Jednako kao što na njegove lijepe riječi meni moj osmijeh odjednom postane veći  i iskreniji.

Reći ćemo si hvala u onim trenucima koje bismo prije smatrali kao podrazumijevajuće.

Dopustit ćemo si večer bez plana, a jedno s drugim, dajući spontanosti da dovede do dodira i trenutaka koje nikad ne bi zaživjeli unaprijed utvrđenim dogovorom.

I dopustit ćemo si da se ponekad sjetimo tog dana, kad smo drhteći sjedili u našoj dnevnoj sobi, jedno preko puta drugoga, oboje strahujući da smo udarili dno i da nema spasa. Dopustit ćemo si to sjećanje jer je taj dan dokaz da je i hladno dno idealno mjesto za novi početak ako se uhvatiš za ruku s nekime tko ne može zamisliti ništa bolje nego krenuti dalje u život s tobom iz hladnog i mračnog dna, prema nepoznatom.

Ako tebi i tvom partneru/ici treba pomoć u radu u vašoj vezi, usmjerenje ili objektivni promatrač, razmislite o savjetovanju za parove.