Kad sam imala dvadeset godina, izašla sam iz prve „ozbiljne“ veze koju sam imala. Ta je veza bila oličenje srednjoškolske romanse i njena se ozbiljnost temeljila na ljepljivo slatkim uspomenama kao što su prvi „pravi“ spoj (odlazak na večeru kao u filmovima), držanje za ruke, zajednički odlazak na ljetovanje, prva seksualna iskustva i prozor u to što znači biti dijelom partnerskog odnosa. U tim godinama svog života sve je vezano uz ljubav bilo novo i uzbudljivo i zapravo, neka ozbiljnija pitanja vezana uz partnera mi nisu bila ni na kraj pameti. Ozbiljnost u vezi u tim smo godinama više glumili, osjećajući se važno i odraslo, nego što smo zaista znali što partnerski odnos zapravo znači, što od partnerskog odnosa želimo i možemo li to uopće i ostvariti. I upravo tako je sve to i trebalo biti.

Tek kad je ta veza ugasla počela sam se pitati malo više o tome što želim od veze, i, potaknuta vrlo neozbiljnim filmom iz 90-ih koji i danas obožavam – Magija, u kojem Sandra Bullock magijom dočara svog savršenog muškarca, složila sam popis osobina koje bih voljela da ima osoba s kojom ću ući u sljedeću vezu. Pokušala sam si dakle – manifestirati ili iščarobirati muškarca koji će imati sve što sam (tada) smatrala važnim za jednu ozbiljnu vezu. I dalje vrlo neozbiljno – znam.

Pa sam redom napisala sljedeće: Želim da zna razgovarati o svemu i da me pita kako sam, ali da zaista želi čuti odgovor. Treba voljeti umjetnost ili biti umjetnik i željeti ići sa mnom na čitanja poezije, u kazalište i na performanse. On treba biti strastven kao ja i ta strast u našoj vezi treba stalno biti jaka. Inteligentan je i razumije žene. Sluša dobru glazbu, voli filmove i knjige. Ima smisao za humor. I nakon što smo dugo u vezi možemo pričati cijelu noć, o osjećajima, o tome što volimo i ne volimo, o tome što nas pokreće. Nije sportski tip i ne voli nogomet. (Hahahah)

Mislim da sam na papiru, vrlo nevješto, svoju kreaturu idealnog muškarca upotpunila i crtežom. Potraga je mogla početi, uz detaljne bilješke toga što osoba za mene MORA biti. Ipak, ono što nisam znala jest da portret „savršenog muškarca“ne dovodi do nekakve idealne veze (nisam znala ni da idealna veza ne postoji, ipak sam ja dijete odraslo na filmovima u kojima možeš magijom pronaći savršenog muškarca). Za kvalitetnu vezu ipak postoji i druga strana medalje. A ta druga strana medalje na koju tako često zaboravimo obratiti pozornost jesmo mi sami. Mi, koji toliko često sebe pitamo jedno pitanje koje nas i ubaci u svu tu zbrku, a to je pitanje…

Što JA želim od partnerskog odnosa? Kakvog partnera JA želim?

Postaviti to pitanje zapravo nije mnogo drugačije od mog dječjeg čarobiranja pravog muškarca. Ipak, ono što je tu važno jest da rijetko kad obrćemo perspektivu, stavljamo povećalo na sebe i postavljamo si pitanje:

Tko ja trebam biti da bih imao/la vezu kakvu želim? Jesam li ja osoba koja može ponuditi sve ono što zahtijeva od svog partnera?

Kad počnemo ozbiljno razmišljati o tome što želimo od svog partnera, vrlo često nam na prvim mjestima budu povjerenje, iskrenost, vjernost, intimnost, strast, dobre komunikacijske vještine, želimo da nas sluša, obraća pozornost na nas, ima strpljenja, bude osoba kojoj se možemo povjeriti, na koju se možemo osloniti, a često tražimo i neke vrlo nemoguće atribute.

Na primjer…

…da zna prepoznati i iščitati naše potrebe,

…da nikad u životu ne osjeti privlačnost prema drugoj osobi osim prema nama,

…da nikad ne pogriješi tako što će reći i učiniti krivu stvar.

U tu je zamku željenja nekakvog cilja bez shvaćanja procesa upala i dvadesetogodišnja verzija mene. Htjela sam partnera koji će biti u potpunosti iskren, ali sama nisam bila ni najmanje voljna otkriti neke dijelove sebe. Htjela sam osobu koja će u životu gledati samo mene. I taj mi je dio bio neobično važan. Bila sam mlada, nesigurna i mislim da bih umrla da sam čula da moj partner kaže da smatra drugu djevojku lijepom. Nekako je njezina ljepota u mojoj glavi umanjivala moju vrijednost i iskreno, bilo je potrebno puno rada da bih shvatila da nečija ljepota ili privlačnost ne umanjuje moju.

S istim problemom nedavno mi se obratila prijateljica koja je, nakon tri godine veze s dečkom kojeg obožava i s kojim se planira vjenčati, shvatila da se možda ne može zamisliti samo s jednom osobom do kraja svog života. Kad sam ju upitala znači li to da može prihvatiti i da njezin partner možda to osjeća i ima takve strahove i upitala ju je li spremna razgovarati s njim o tome, odgovorila je da apsolutno nikako ne bi mogla prihvatiti da on osjeća isto to i da takav razgovor ne dolazi u obzir.

Kad se govori o partnerskom odnosu, često se spominje riječ ravnopravnost, ali kontekst uz koji vežemo tu riječ najčešće se odnosi na brigu o kućanstvu, brigu o djeci ili na financije. Možda bismo o toj riječi ipak trebali razmišljati malo dublje i povezati ju uz naše želje i očekivanja. Dati ono što tražimo i na taj način pokazati da smo spremni biti one osobe kakve i želimo vidjeti uz sebe. Pa ako i imamo mentalni ili čak zaista napisani popis onoga što smatramo važnim i što želimo od našeg partnera, možda bismo ga trebali iščitati vodeći se pitanjem – mogu li ja ponuditi drugoj osobi sve to što od nje tražim?

A od mog je magičnog popisa prošlo dvanaest godina. Prije jedanaest godina upoznala sam Dinka. Gitarista i psihologa s dugačkom narančastom kosom koji je imao svoj bend. Pitao me kako sam i o čemu razmišljam i pita me to još i danas. Pričamo do dugo u noć, samo što je dugo u noć posljednjih dana deset navečer kad se onesvijestimo jedno pokraj drugoga. Smisao za humor mu je doduše vrlo neobičan, a voli i nogomet, ali sve u svemu – mislim da sam dobro prošla.