Bilo je to druženje karakteristično za ljude u dvadesetim godinama. Miks različitih ekipa okupio se u nečijem stanu, u prostoriji zadimljenoj od gustog dima, oko stola na kojem su se nalazile količine alkohola koje bi nas sve skupa sad, 10 godina kasnije, vrlo vjerojatno opile samim isparavanjem.

Dinamika druženja bila je isto tako karakteristična mladim ljudima koji su netom istupili iz zgrade fakulteta i imali snažan dojam da će promijeniti svijet. U moru svih važnih tema koje su se isprepletale i o kojima se žustro raspravljalo, nikad nije bilo priče o tome tko što radi, kakvu kuću gradi ili koliko je umoran od djece.

Vrlo lijepo razdoblje gotovo naivne mladosti u kojoj je idealizacija svega, a pogotovo egzistencijalnih tema bila na prvom i najvažnijem mjestu.

Dok je odrastala, Marina je mislila da je ljubavni odnos između njezina oca i majke nešto sasvim uobičajeno.

Sve dok njezina učiteljica nije organizirala sat improvizacije na kojemu je Marina sa školskim kolegom trebala odglumiti nekakav svakodnevni razgovor između roditelja.

Marina je spremno prihvatila zadanu improvizacijsku ulogu te počela vrištati iz petnih žila na svog partnera ispitujući ga pitanja koja je svakodnevno slušala iz svoje sobe, sve glasnije ispitujući gdje je bio, zašto nikad nije kod kuće, a svoj je nastup začinila i bacanjem stvari s okolnih klupa. Neizmjerno ponosna na scenu koju je istresla iz rukava, iznenadila se kad je pogledala šokiran pogled učiteljice i čula glasni muk svojih razrednih kolega koji su je promatrali u najvećem mogućem čudu.

Ta mučna tišina bila je prvi trenutak spoznaje da njezina obitelj možda ne funkcionira slično drugim obiteljima i da svakodnevne svađe njezinih roditelja nisu scenarij u kojem sudjeluju svi njezini vršnjaci.

„Ja samo čekam kad ćeš ti pred nekime izgovoriti jednu od naših riječi pa će te osoba zbunjeno pogledati ne znajući o čemu ti to pričaš“ – rekao mi je Dinko dok sam naručivala hranu za koju mi imamo svoje ime.

I istina, zaista sam morala razmisliti na trenutak prije no što sam odabrala riječ koju ću izgovoriti pred osobom koja bi u najboljem slučaju bila izrazito zbunjena da sam joj rekla riječ koju koristimo Dinko i ja.

Nas smo dvoje razvili „naše riječi“ i kroz godine, njihov je broj toliko narastao da ćemo uskoro, poput Tolkienovih vilenjaka, imati vlastiti jezik. Riječi od milja koje izgovaramo jedno drugome, vlastite fraze za koje točno znamo što predstavljaju, skraćenice koje samo nama imaju značenje i razlog su za nasmijati se.
Riječi, govorenje i izražavanje naš su prostor za igru i mjesto naše partnerske zaigranosti.

Dopustite mi da vam predstavim jedan ljubavni par.

Njihova su imena Lea i Davor, a zajedno su deset godina. Ono što će vam biti jasno iz prvog pogleda na Leu i Davora jest da je riječ o dvoje ljudi koji se jako vole. Njihovi su pokreti i međusobna interakcija toliko prirodni i fluidni da se običnom promatraču može učiniti da gleda dvoje plesača koji izvode uvježbanu točku.

Većinom su složni, a onih večeri kad nisu, svjetla u spavaćoj sobi ne gase se sve dok ne dođu do točke u kojoj se susreću i opet pronalaze.

Lea i Davor se svađaju, glasno, katkad i nepromišljeno kažu ono što požale već u trenutku dok izgovaraju. Svađaju se, ali ne kako bi se okrenuli jedno protiv drugog, već kako bi se pomirili i našli zajednički jezik.

Lea se smije Davorovim šalama, a Davor se smije Leinoj sposobnosti da izmišlja nove „samo njihove“ riječi koje nitko drugi ne razumije.

Ponekad je strašno usuditi se pokrenuti prema onome što zaista želiš. Jer izgovoriti: „Ja to želim!“ ostavlja trajni trag, izgovoreno je i sad je tu negdje oko nas! Ta nas rečenica progoni nošena strahom što će biti s nama ako to što jako želimo nikad ne ostvarimo? Hoćemo li biti nesretni i nezadovoljni? Hoćemo li ostati sami i odbačeni jer smo lovili neku svoju ideju? Hoće li biti preteško ili će nas ljudi ismijati?
I zato vrlo često mnogi odluče nikad ni ne izgovoriti ono što žele. Svoje snove i želje ostave u svojoj glavi, sve dok ih ne pokopaju negdje daleko i duboko u sebi, sve dok ih ne zaborave. Zatome ih i pretvore se u one koji govore da je snivanje snova za djecu, a ne za odrasle, odgovorne ljude i da je ostvarivanje snova za neke druge, posebne pojedince kojima se sigurno život posložio drugačije nego njima – ali takvo što nikako nije za njih.

Nekoć davno…točno se znalo što možeš očekivati od partnerskog odnosa i što on predstavlja. Upravo onako kako su nam i pokazivali u bajkama Walta Disneya u kojima smo gotovo uvijek mogli vidjeti arhetip ženstvenosti patrijarhata; krhku, nezaposlenu, radišnu, nepotrebno često s metlom u ruci – buduću princezu koja je od svog partnera tražila vrlo slično što su htjele i naše bake, prabake i sve žene koje su ne svojom voljom igrale ulogu u društvu u kojem nisu odlučivale. Vidimo protagonisticu koja od odnosa želi sigurnost, financijsku zbrinutost i udobnost koju je u patrijarhatu ženi pružalo samo i isključivo imanje svoje vlastite obitelji.

Živimo u doba u kojem komunikacija nikad nije bila dostupnija. Zapravo, vrlo često ovo digitalno doba u kojem je gotovo svatko samo jedan klik dalje od stupanja u odnos s bilo kojom stranom svijeta i zovemo – doba komunikacije.

A kako koristimo te blagodati koje imamo? Pođimo od samih sebe.

Od jutra je većina nas odaslala nekoliko poruka kojih se sad više ni ne sjeća, pročitala nekoliko mailova, prolistali smo objave nekih profila na društvenim mrežama koje inače pratimo i došli do ovog newslettera kojeg ćemo usput pročitati i nastaviti prožimati sadržaj i razgovore onako kako smo već to navikli raditi u doba ove nove komunikacije – brzo, nestrpljivo i s golemim apetitom da svladamo više i brže u što kraćem vremenskom periodu!

Kad sam imala dvadeset godina, izašla sam iz prve „ozbiljne“ veze koju sam imala. Ta je veza bila oličenje srednjoškolske romanse i njena se ozbiljnost temeljila na ljepljivo slatkim uspomenama kao što su prvi „pravi“ spoj (odlazak na večeru kao u filmovima), držanje za ruke, zajednički odlazak na ljetovanje, prva seksualna iskustva i prozor u to što znači biti dijelom partnerskog odnosa. U tim godinama svog života sve je vezano uz ljubav bilo novo i uzbudljivo i zapravo, neka ozbiljnija pitanja vezana uz partnera mi nisu bila ni na kraj pameti. Ozbiljnost u vezi u tim smo godinama više glumili, osjećajući se važno i odraslo, nego što smo zaista znali što partnerski odnos zapravo znači, što od partnerskog odnosa želimo i možemo li to uopće i ostvariti. I upravo tako je sve to i trebalo biti.

Nekoć davno, davno u svijetu u kojem su ljudi još vjerovali u čarolije živio je prorok koji je čitao ljudsku sudbinu. Svi koji su htjeli znati kakav ih život očekuje odlazili su mudrom proroku u njegovu malenu kuću na rubu dvaju kraljevstava, u šumi koja je šaputala svojim listovima priče iz davnina i zaboravljenih vremena.
Dvije su djevojke, koje su trebale postati kraljice i vladati zemljama koje su se nalazile na različitim stranama te šume – odlučile otići mudrom proroku i saznati kakve će vladarice postati.
Prva je djevojka došla starom proroku, donijela mu darove i postavila mu pitanje:
„Mudri proroče, molim te mi reci, kakva ću ja vladarica postati?“

Sjedili smo u našoj dnevnoj sobi koju smo zajedno uredili u jednoj od najljepših faza naše veze, one faze stvaranja gnijezda i zajedničkog doma, a bili smo miljama daleko od te faze i  tog dana kad smo zajedno sastavljali stolić smijući se, sad sijevajući jedno na drugo s istim tim stolićem kao neutralnom zonom između nas.

Ti pogledi kojima smo se streljali u sebi su nosili osjećaje koje jedan lijep ljubavni odnos, barem u teoriji, nikad ne bi trebao imati.

Njegov je nosio nezainteresiranost, a moj prijezir. Ta su dva osjećaja ohladila tu veliku sobu, unoseći u prostor i u naša tijela hladnoću koja nas je tjerala da lagano drhtimo.