Ponekad je strašno usuditi se pokrenuti prema onome što zaista želiš. Jer izgovoriti: „Ja to želim!“ ostavlja trajni trag, izgovoreno je i sad je tu negdje oko nas! Ta nas rečenica progoni nošena strahom što će biti s nama ako to što jako želimo nikad ne ostvarimo? Hoćemo li biti nesretni i nezadovoljni? Hoćemo li ostati sami i odbačeni jer smo lovili neku svoju ideju? Hoće li biti preteško ili će nas ljudi ismijati?

I zato vrlo često mnogi odluče nikad ni ne izgovoriti ono što žele. Svoje snove i želje ostave u svojoj glavi, sve dok ih ne pokopaju negdje daleko i duboko u sebi, sve dok ih ne zaborave. Zatome ih i pretvore se u one koji govore da je snivanje snova za djecu, a ne za odrasle, odgovorne ljude i da je ostvarivanje snova za neke druge, posebne pojedince kojima se sigurno život posložio drugačije nego njima – ali takvo što nikako nije za njih.

I prije no što vam kažem što mislim da je potrebno kako bismo ostvarili ono što želimo, kako se usuditi i napraviti taj prvi korak – ispričat ću vam jednu priču o dvoje ljudi i dva različita dana.

Jedan se dogodio prije dvije godine, a drugi prije nekoliko mjeseci. Premda su samo vremena radnje drugačija, a naši protagonisti isti, vidjet ćete da je riječ o potpuno različitim ljudima.

Prvi dan dogodio se negdje sredinom kolovoza 2020. godine kad je dvoje ljudi dobilo ideju o Instagram računu koji bi spajao njihova znanja i ljubavi – njezino pisanje i rad na društvenim mrežama i njegovu psihologiju i savjetovanje. Vidjeli su da bi takvo nešto bilo potrebno jer je pandemija bila u punom jeku, ljudi su bili usamljeni i čitav je život djelovao novo i nepoznato. Bili su uzbuđeni oko svoje ideje. Čak su smislili i jako fora ime. Ali ono što je bilo problematično jest što njih dvoje sa svojim idejama nikad ne bi otišli dalje od razgovora. Njihove su ideje bile poput balona od sapunice, prošarane s milijun boja i samo na nekoliko sekundi velike i moćne, i baš onda kad zaista pomisliš da će ta ideja o kojoj govore ostati čitava ona se raspline poput balona i još ih mokra sapunica udari po nosu.

Zašto?

Zato što su se bojali. Bojali su se da neće biti dobro, da će ih ljudi ismijati, da ne znaju dovoljno, a djevojci iz priče su se iskreno tresle gaće od toga da podijeli sa svijetom svoje pisanje. Dečko iz priče je, uz deset godina rada u psihologiji, neprestano ponavljao da još ne zna dovoljno i zapravo – imali su milijun i jedan izgovor kojim su pokušali sakriti koliko se zapravo boje osude, da nisu dovoljno dobri i da sigurno trebaju znati puno puno više od ovoga što znaju sad da pokušaju.

Ipak, istih dvoje ljudi u tom je trenutku osvijestilo da ono što žele napraviti ima puno veću vrijednost nego njihov strah. I zato su se pokrenuli. Napisali su prvu objavu. Postavili logo koji su osmislili u pet minuta bez puno komplikacije oko njega. Taj logo im služi i danas. Otvorili su Instagram i stisnuli “objavi”.

Ovo je ta (prva) objava!

Kao što možete vidjeti objava nije bila savršena niti im je ostvarila doseg do velikog broja ljudi.

Ona im je zapravo, kad ju danas gledaju, pomalo smiješna.

Ipak, njezino je značenje veliko. Ona predstavlja početak njihova zajedničkog posla. Predstavlja pobjedu nad strahom i prvi mali korak. I nakon te objave, korak po korak, priča se odvijala dalje. Njih dvoje nisu znali koji je njihov krajnji cilj, čak nisu puno ni razmišljali o tome jer ponekad, kad razmišljaš o cilju koji je predaleko, zapleteš se u novu struju misli kako je sve to preteško i predaleko od ovoga gdje stojiš danas…korak po korak, naših je dvoje protagonista došlo do drugog dijela priče.

Kognitivna Muza je u kolovozu 2021. godine proslavila godinu dana postojanja kao zajednički posao i tih su dana njih dvoje bili iznimno sretni.

Ona je tada u newsletteru napisala jednu priču i ljudi su se neprestano javljali kako bi komentirali napisano. Suosjećali su i pričali joj svoja iskustva. Otvorili su se i nevjerojatno, sasvim otvoreno razgovarali o svojim osjećajima. Baš kao što je i htjela kad je godinu dana prije maštala što bi sve moglo postati od Kognitivne Muze. Osjećala se sigurno te je već tad nastavila pisati drugu priču.

On je bio sretan jer je pronašao svoje “zašto”, a to se moglo osjetiti u čitavom njegovom biću. Čitao je, učio, svakodnevno radio na istraživanju i novim zadacima za svoje klijente. Tog dana jedan ga je klijent nazvao kako bi mu zahvalio zbog velike životne promjene koju je napravio. On je jedva čekao da završi razgovor i da joj kaže: „Ja im zaista pomažem.“ A ona je bila sretna jer je u njegovom pogledu shvatila da je pronašao svoje “zašto”, da on ima svoj poziv a ne posao i da je ona pomogla da se to dogodi.

A od one prve objave sada su iza njih gotove dvije godine rada i postojanja. Dvije godine radionica, neprestanog učenja, zapinjanja, malenih prepreka zbog kojih su razbijali glave, zajedničkih predavanja, jako puno rada i  predanosti, ali prije svega u njima je bila tad i sad jedna velika želja.

Želja da naprave nešto svoje, autentično, nešto što bi teško ikome mogli i opisati da to jednostavno jednom nisu napravili.

To je, dragi čitatelji, priča o Kognitivnoj Muzi i dvoje ljudi koji su sasvim slučajno od svoje strasti napravili posao tako što su jednom samo odlučili pokušati i u svoj pokušaj čvrsto vjerovali. Ova priča ima nekoliko ključnih trenutaka koje možeš upotrijebiti i ti ako se želiš usuditi i napraviti nešto o čemu već dugo sanjaš.

Pa idemo redom…

1. Napravi prvi korak čak i ako u tom trenutku nemaš mrežu u koju ćeš se dočekati. Čak i ako u tom trenutku ne znaš gdje bi te put mogao odvesti i koji je tvoj krajnji cilj.
2. Odbaci želju za tim da sve napraviš savršeno i nemoj očekivati da ćeš odmah dobiti potvrdu ili ostvariti uspjeh. Napravi to što želiš zato što to želiš.
3. Nije potrebno da imaš sva znanja na samom početku. Mislim da se već puno ljudi uvjerilo da, koliko god škola i edukacija završili, najviše se uči iz iskustva. Pa kad kreneš, ne moraš znati apsolutno sve, naučit ćeš usput.
4. Odbaci strahove o tome što će drugi reći i odbaci strah da nisi dovoljno dobar/ra. Razmisli samo ovako, jesi li ti osoba koja je nekad za nekoga tko slijedi svoj san rekla da on nije dovoljno dobar za taj san? Vrlo vjerojatno ne. Ljudima koji se usude poći svojim putem, uglavnom se divimo. Jer su hrabri, svoji i autentični. I tu dolazimo do zadnjega.
5. Što god radio/la, pokaži sebe i svoju autentičnost. Možda bi netko rekao da dvoje ljudi različitih znanja i sposobnosti ne može razviti zajednički posao u kojem će kreirati svoje usluge i ujedno se nadopunjavati, ali protagonisti iz priče su uspjeli to napraviti jer su vjerovali da mogu i htjeli pokazati svoju autentičnu i iskrenu priču. Znate kako kažu? Sve zvuči nemoguće dok netko to ne napravi. To učini i ti. Što god želio/la napraviti, u to dodaj sebe i napravit ćeš nešto jedinstveno što dosad nije postojalo. Jer nisi postojao/la ti.

Nadamo se da ti se ova priča svidjela, jednako kao i savjeti koji su došli iza nje. Nadamo se da će ti donijeti hrabrosti da i ti napraviš svoj prvi maleni nesavršeni korak.