dinkoplesa

Bilo je to druženje karakteristično za ljude u dvadesetim godinama. Miks različitih ekipa okupio se u nečijem stanu, u prostoriji zadimljenoj od gustog dima, oko stola na kojem su se nalazile količine alkohola koje bi nas sve skupa sad, 10 godina kasnije, vrlo vjerojatno opile samim isparavanjem.

Dinamika druženja bila je isto tako karakteristična mladim ljudima koji su netom istupili iz zgrade fakulteta i imali snažan dojam da će promijeniti svijet. U moru svih važnih tema koje su se isprepletale i o kojima se žustro raspravljalo, nikad nije bilo priče o tome tko što radi, kakvu kuću gradi ili koliko je umoran od djece.

Vrlo lijepo razdoblje gotovo naivne mladosti u kojoj je idealizacija svega, a pogotovo egzistencijalnih tema bila na prvom i najvažnijem mjestu.

Dok je odrastala, Marina je mislila da je ljubavni odnos između njezina oca i majke nešto sasvim uobičajeno.

Sve dok njezina učiteljica nije organizirala sat improvizacije na kojemu je Marina sa školskim kolegom trebala odglumiti nekakav svakodnevni razgovor između roditelja.

Marina je spremno prihvatila zadanu improvizacijsku ulogu te počela vrištati iz petnih žila na svog partnera ispitujući ga pitanja koja je svakodnevno slušala iz svoje sobe, sve glasnije ispitujući gdje je bio, zašto nikad nije kod kuće, a svoj je nastup začinila i bacanjem stvari s okolnih klupa. Neizmjerno ponosna na scenu koju je istresla iz rukava, iznenadila se kad je pogledala šokiran pogled učiteljice i čula glasni muk svojih razrednih kolega koji su je promatrali u najvećem mogućem čudu.

Ta mučna tišina bila je prvi trenutak spoznaje da njezina obitelj možda ne funkcionira slično drugim obiteljima i da svakodnevne svađe njezinih roditelja nisu scenarij u kojem sudjeluju svi njezini vršnjaci.

„Ja samo čekam kad ćeš ti pred nekime izgovoriti jednu od naših riječi pa će te osoba zbunjeno pogledati ne znajući o čemu ti to pričaš“ – rekao mi je Dinko dok sam naručivala hranu za koju mi imamo svoje ime.

I istina, zaista sam morala razmisliti na trenutak prije no što sam odabrala riječ koju ću izgovoriti pred osobom koja bi u najboljem slučaju bila izrazito zbunjena da sam joj rekla riječ koju koristimo Dinko i ja.

Nas smo dvoje razvili „naše riječi“ i kroz godine, njihov je broj toliko narastao da ćemo uskoro, poput Tolkienovih vilenjaka, imati vlastiti jezik. Riječi od milja koje izgovaramo jedno drugome, vlastite fraze za koje točno znamo što predstavljaju, skraćenice koje samo nama imaju značenje i razlog su za nasmijati se.
Riječi, govorenje i izražavanje naš su prostor za igru i mjesto naše partnerske zaigranosti.

Dopustite mi da vam predstavim jedan ljubavni par.

Njihova su imena Lea i Davor, a zajedno su deset godina. Ono što će vam biti jasno iz prvog pogleda na Leu i Davora jest da je riječ o dvoje ljudi koji se jako vole. Njihovi su pokreti i međusobna interakcija toliko prirodni i fluidni da se običnom promatraču može učiniti da gleda dvoje plesača koji izvode uvježbanu točku.

Većinom su složni, a onih večeri kad nisu, svjetla u spavaćoj sobi ne gase se sve dok ne dođu do točke u kojoj se susreću i opet pronalaze.

Lea i Davor se svađaju, glasno, katkad i nepromišljeno kažu ono što požale već u trenutku dok izgovaraju. Svađaju se, ali ne kako bi se okrenuli jedno protiv drugog, već kako bi se pomirili i našli zajednički jezik.

Lea se smije Davorovim šalama, a Davor se smije Leinoj sposobnosti da izmišlja nove „samo njihove“ riječi koje nitko drugi ne razumije.